Piše: Ratko Dmitrović
U jednom beogradskom listu za decu objavljen je strip u kojem se glavni junaci hrane pečenom decom. Da se otkloni svaka eventualna zabluda, nacrtano je dete nabijeno na ražanj iznad vatre, a okolo iskežene spodobe čekaju ručak. Jezivo. Da mozak stane. Taj udžbenik kanibalizma došao je iz Francuske, pod bezazlenim imenom „Merlin i Deda Mraz“.
Pre neko veče, da ne imenujem televiziju, jer tu bitne razlike nema, emitovan je film gde pečena deca nisu na jelovniku ali zato jesu sirovi ljudski vratovi: krv šiklja na sve strane, zamućene oči, životinjski urlici, čupanje unutrašnjih organa, žvakanje. Jezivo. Da mozak stane.
Ima tome oko dve godine kako sam napisao i objavio tekst, apel, jauk da država, Vlada Srbije, uredbom, zakonom, kako god bilo, zabrani emitovanje filmova s elementima brutalnog nasilja, na televizijama s nacionalnom frekvencijom, a i šire. Povodom toga javilo se nekoliko društvu poznatih ljudi, među njima i tadašnji predsednik Demokratske stranke, te me izgrdiše na pasja kola jer, evo, Dmitrović hoće da uvede cenzuru, to su retrogradne snage, protivnici progresa, aveti devedesetih, s takvima nećemo u Evropu…
Moja osnovna teza bila je, i ostala, da brutalno nasilje, u stvarnom životu ili na filmu (posebno na filmu, jer to nam je stalno pred očima, dnevno i po nekoliko sati) ostavlja trag u čoveku, skladišti se u dubokim slojevima naše podsvesti i kod određenog broja ljudi, iznenada, logikom koju nikada nećemo dešifrovati, aktivira se u formi krvavih tragova.
Otuda, uglavnom otuda – ubeđen sam, imam bezbroj razloga da budem ubeđen – ova jeziva ubistva po Srbiji, kao preslikana s filmske trake neke američke ili britanske produkcije, kada do juče miran, kulturan, snishodljiv čovek pobije nečiju celu porodicu, ili uzme pušku, krene ulicom i ubija sve koji naiđu, ili, što ranije nikada nije bilo, sin ubije roditelje, majka dete, otac sina, sestra brata.
Ništa od svega ovoga država – ministarstva obrazovanja, kulture i informisanja, ne znam ko je nadležan – ne vidi kao problem, razlog za intervenciju. Ugledni psiholozi, psihoterapeuti, sociolozi upozoravaju da je zastrašujući stepen agresije koja se sliva sa stranica i ekrana naših medija, ali džaba, nema ko da ih čuje.
Umesto toga Vlada Srbije priprema za usvajanje Građanski zakonik koji će zabraniti roditeljima da fizički kažnjavaju sopstvenu decu. Ide se na princip odgoja kroz razgovor. Sedmogodišnje dete uzme očev čekić s balkona i razbije prozor, a onda otac i majka sednu i dva, tri sata objašnjavaju nasledniku zbog čega to nije dobro. Efekte takvog „kažnjavanja“ gledamo svakoga dana po osnovnim i srednjim školama Srbije, gde profesori jedva izvlače živu glavu pred učenicima na koje više ne smeju ni glas da podignu, taman da ih ovi pljuju u lice, kao što se inače i događa.
Нема коментара:
Постави коментар