Tekst koji sam sasvim slucajno procitala, izazvao je u meni buru koja se vec danima ne stisava, jer istina iznesena u tom tekstu probudila je onaj uspavani deo u meni i otad nemam mira. Znam da nisam jedina koja je spavala svoj siguran zimski san daleko od stvarnosti, jer tako je lakse pregurati dan, mesec, godinu. Pritisnuti sa svih mogucih strana, manjkom vremena, jer radimo i po dva posla, manjkom para, kog nikad nije dovoljno da se pokriju obicni dnevni troskovi, manjkaju nam druzenja, izlasci, razgovori, smeh i odmor. Upregnuti u sistem opstanka zaboravljamo na ono najvaznije, na nas same, na one koji su tu kraj nas koje volimo i koji nas vole, zaboravljamo da to ipak nije dovoljno, jer najskuplje je vreme koje ne mozemo da vratimo.
Na samom pragu nam je nestanak ( upotrebila bih mnogo jacu rec, koja bi tacno oslikala situaciju, ali...) kuca nam na vrata, prozore, zidove. Recice neko da preterujem. Nije samo pomenuti tekst pokrenuo ove tvrdnje, ne, cinjenice su takve da ih je tesko ne videti samo treba otvoriti oci, probuditi sebe, zarad buducnosti koja nam se ni malo ne smesi.
Moje misljenje je da smo sami krivi. Polazim od sebe, nisu mi nikada smetali ekstremni pojedinci poput homoseksualaca, transvestita koji su bili za mene bas to samo pojedinci. Vesti o njima provlacile su se izmedju mase drugih, nebitne da bih im pridala znacaj. Godinama su nam " na mala vrata " servirali njihovo postojanje, sirenje, delovanje kroz filmsko platno, knjige, mali ekran, novine i sam internet. Njih je bilo sve vise dok smo mi resavali svoje i svetske krize, velike i male ratove kojima su nas okupirali hteli mi to il ne. Krivi smo. Dozvolili smo da budemo zavedeni, dozvolili smo da nam paznja bude preusmerena. Znam da je previse toga sto nam oduzima vreme, energiju i volju, ali moramo nesto preduzeti pocev od sebe i svoje porodice. Ovo je nasa borba, borba roditelja za svoju decu, za ono sutra koje je daleko od svetle buducnosti.
Uverite se sami, procitajte tekst sa ovog linka
http://web-tribune.com/iza-kulisa/evo-sta-nas-ocekuje-ovo-je-plan-novog-svetskog-poretka-za-unistenje-porodice-koji-se-uveliko-sprovodi
Na samom pragu nam je nestanak ( upotrebila bih mnogo jacu rec, koja bi tacno oslikala situaciju, ali...) kuca nam na vrata, prozore, zidove. Recice neko da preterujem. Nije samo pomenuti tekst pokrenuo ove tvrdnje, ne, cinjenice su takve da ih je tesko ne videti samo treba otvoriti oci, probuditi sebe, zarad buducnosti koja nam se ni malo ne smesi.
Moje misljenje je da smo sami krivi. Polazim od sebe, nisu mi nikada smetali ekstremni pojedinci poput homoseksualaca, transvestita koji su bili za mene bas to samo pojedinci. Vesti o njima provlacile su se izmedju mase drugih, nebitne da bih im pridala znacaj. Godinama su nam " na mala vrata " servirali njihovo postojanje, sirenje, delovanje kroz filmsko platno, knjige, mali ekran, novine i sam internet. Njih je bilo sve vise dok smo mi resavali svoje i svetske krize, velike i male ratove kojima su nas okupirali hteli mi to il ne. Krivi smo. Dozvolili smo da budemo zavedeni, dozvolili smo da nam paznja bude preusmerena. Znam da je previse toga sto nam oduzima vreme, energiju i volju, ali moramo nesto preduzeti pocev od sebe i svoje porodice. Ovo je nasa borba, borba roditelja za svoju decu, za ono sutra koje je daleko od svetle buducnosti.
Uverite se sami, procitajte tekst sa ovog linka
http://web-tribune.com/iza-kulisa/evo-sta-nas-ocekuje-ovo-je-plan-novog-svetskog-poretka-za-unistenje-porodice-koji-se-uveliko-sprovodi
Нема коментара:
Постави коментар